= b e a t r i c e =

15.04.2007., nedjelja

čovjek se probija kroz šumu simbola.mmda

Konfuzorna pizda mi nije dala da gledam ovih noći. Mislila sam da lutam beskrajnim pustopoljinama, a samo sam se vrtila u krug oko kuće u kojoj živi zla žena . Ona je nažalost opkolila svaki djelićak moga bića i nije mi dala da izađem iz koščate uzvojnice preko koje se vidjelo more i sve je imalo smisla.
Zašto sam se dala uvrnuti u ovo nepregledno sranje koje jednostavno ne jenjava iz moga bića. Koliko sam puta rekla da je gotovo sa djetinjarijama? Cijelo vrijeme razmišljam kako postati suicidalna i da je rješenje samo u dragom mi bogu. Ali svaki put kad zamislim svoje nepostojanje opet mi se nekako da živjeti. Opet dolazim do onog sveprisutnog pitanja, koje se godinama proteže kroz moje vijuge.U pičku materinu više, zašto nema definicije. Što znači živjeti uopće? Ako znači disati i obavljati fiziološki predodređena sranja, onda živim. Ako to znači upotrebljavati sivu supstanciju, onda nije bas ista priča. Moja siva supstancija trenutno izjeda samu sebe, i ful se pravilno hrani, za razliku od mene, kojoj debljina ovisi o količini sreće i sunčanih sati. Tu opet iskače moj pragmatizam, sve mora biti mjerljivo, imati jedinice, vrijednosti, brojeve, recipročne ili pak proporcionalne vrijednosti. Za koji kurac? Prostačim previše, to rade ljudi koji misle da je kuća prljava ako imaš maslačk u njoj i propuh je. Volim ovakve tekstove bez početka i kraja, takvi su svi ovi ljudi koji žive u meni. Trenutno se probudila osnovnoškolka koja je umrla pred 5 godina. Sad joj je nekako forica opet egzistirati u tijelu nepropijene drolje koja trati svoje vrijeme proučavajuć dogme enolatnih iona. A htjela bi biti Faust.

- 22:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.11.2006., petak

Ja bi pljugala

Zar i ti moj sine Brute? Rekla je pjevnim glasićem dok je preslagivala 10 puta preslaganu zemlju ispod koje hoda. Tim kulminantnim tonom zauzela je stav dječaka koji piša u Bruxellesu. Zašto baš tamo, pomislili bi svi, ali mi nismo svi. To ja uvijek kažem. Isuse koje budalaštine.
Da li ste ikad razmišljali o tome, dapače, bili uvjereni da ste predodređeni da budete Mojsije ili nešto slično? Ja jesam. I još uvijek sam. Čak me i ne zanima kako i kada ću to postati. I da li ću uopće postati. Ali bitno je da me ta misao prati dok budem ležala pod poplunom kaki boje. I dok se moj dragi bude pitao hoće li mi ikad ući u mozak.

- 22:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.04.2006., petak

Japan je kolonijalna sila

"Ej bok, ja te volim."
"I ja tebe."
"Ajmo bit skupa."
"Može."

Nekim ljudima ovo jednostavno nije zapisano.

- 21:15 - Komentari (7) - Isprintaj - #

19.01.2006., četvrtak

adenin, timin, guanin, citozin

Imam jednu dilemu. Što ako imam gene za biti dobar astronaut? To me muči jako. Shvatila sam da mogu biti jako dugo bez kisika. Da mogu lebdjeti u prostoru bez problema čak i u zemaljskim uvijetima. Financijska sredstva mi ne nedostaju, dakle mogla bi financirati omanje postrojenje za proizvodnju omanje rakete s omanjom Lajkom da me prati na mome putovanju. Digresija: je li Lajka imala «djecu»? nebitno, mislim da bi bilo isforsirano nositi ju.
Nadalje, mogu jako dugo izdržati bez muzike, a muzika je hrana za dušu, a iz toga slijedi da mi prehrambeni artikli nisu neophodni. Što uvelike smanjuje energetske rezerve potrebne za dug i siguran boravak u letjelici. Ali što će mi sve to, kada nemam druga sa takvim karakteristikama da ga povedem sa sobom u svemir?
Svemir. Proučavajući tu riječ dolazim do spoznaje da se radi o nekakvoj nirvani tamo gore, a za nirvanu ti nije potreban drug. Dakle zaključak se nameće sam i vraćamo se polukružno na početak. Pošto mi nije potreban nitko za moje putovanje, a imam genetsku predispoziciju za astonauta-Odlazim.
Za 9 mjeseci, koliko mi treba da obavim sve pripreme.

- 23:22 - Komentari (6) - Isprintaj - #

02.12.2005., petak

*****

Porculan je najbolje sredstvo za izolaciju. Ne koristi se u širokoj uporabi za tu svrhu jer su resurse vrlo male. I na žalost u posjedu su samo jedne korporacije.

- 23:44 - Komentari (2) - Isprintaj - #

25.11.2005., petak

******

Volim te, ne volim te, volim te, ne volim te, volim te, ne volim te, volim te, ne volim te.
Imao si pravo, nisi mi to nikada rekao, iako si znao da ću shvatiti koliko si mi značio, koliko si bio lijep, koliko vrijedan. Bila sam glupa, gledala sam samo ono što ne treba. Gledala sam ljude i sebe, ne tebe.
Glupa.glupa.glupa.glupa.glupa.glupaglupaglupa. jesam li sada pametnija-ne.
Ti si bio ono što mi je trebalo. Moj recept za život, kada ga nema. Mislila sam da mi je sve u rukama kada sam te pustila, pozdravila.
Teret.teret.teret.teret.teret.teret.. još si tu, nisi nikada nestao, a ja sam mislila da sam bezosjećajna, kako bi samo lakše bilo da jesam. Sada bi mi bilo lakše.
Sve se vraća. To svi kažu, i nisi mi naplatio ti nego život, to isto svi kažu. Riječi. Udarac je ono što osjetiš kada shvatiš da si odbacio nešto što ti je moglo donijeti sve što ti treba. Samo onako, lako, prelako.
Imam li ja pravo glasa više? Ne. Zašto govorim? Pa šutnja je ono što sam ja odabrala, a sada nešto tražim. Ovo je sve glupo jer se ne mogu izraziti, ne dolaze mi riječi, samo suze.
Samo se vraćašvraćašvraćaš. Kada si bio tu te nisam osjećala. Sada kada te nema osjećam prazninu. Valjda je to zbog moje indiferencije prema sreći, sve što osjećam je samo tuga, tugatugatuga.
Kada racionalno razmišljam, dobro sam napravila. Kada razmišljam srcem-počinila sam suicid.
Volim te volim te volim te volim te volim te volim te.

Znam da mi se nećeš vratiti i ovo nije zov. Nisi mi nikad nanio patnju, osim sada.

- 22:42 - Komentari (3) - Isprintaj - #

14.11.2005., ponedjeljak

što, a ne tko

Život u kutijici, tako je lagan, dapače, lagodan. Tako je stvaran, materijalan. Sve je opipljivo. Sve je baršunasto, glatko sve same velike površine satkane od velikih činjenica i znanja koja čine kutijicu, a i njenog stanovnika. Tu i tamo netko pokuša otvoriti poklopac i uspije u tome, ali odustane i ponovo poklopi kada ustanovi da je mali stanodavac priljepljen za dno, smolom koju je izlučilo vrijeme i iskustvo koji su ga i potjerali u kutijicu.
Tamo je mala matematika najbolji prijatelj, mali papirić na kojem piše raspored, mala četkica za zube, mali urednno posložen krevet, male knjige, svi su oni dragi poznanici koji vraćaju jednaku količinu koju im daješ. Mali monitor, mali sat koji otkucava trenutke provedene u idili, koji ne zvoni kad je torta gotova jer ga stanar isključi prije toga. Ali sve je tako toplo i pruža više zadovoljstva od ljudskosti koja je nesavršena, tužna, zločesta, ne daje tople emocije, samo razočaranja, samo privide.Ne oni ne čine život, emocija ne postoji, samo hladnoća, odmjerenost, ne približavanje, ne udaljavanje, zadovoljstvo mjerom i skladom, nema žaljenja, nema kajanja u kutijici. Tamo si ono što jesi jer na tebe utječe samo faktografija, ne fotografija velike ljubavi.mimezis. ne postoji u kutijici. Sve je onako kako je, savršeno i skladno, bez mrlje.
Kutijica je oblika dijamanta.
U njoj su spajalice, papiri, blokovi, fascikle, prozirnice, mape najvažniji. Njih nikad ne fali. Ne fali nikad ni čaja, ni kruha, ni mliječnog namaza, ni palačinki kada treba. Sve ima svoj pečat, ovjeru i sve je konačno zbrojeno i savršeno simetrično i skladno. Pitanja se zatvaraju u roku, nema zabune, sve što nije mašina je zlo, sve što nema princip rada je glupo i bespotrebno, stvara pomutnju, stvara nepotrebni i neproduktivni kaos.
Hladnoća, hladnoća, hladnoća, hladnoća. Odobravanje, ne zapitkivanje, ne posustajanje, kratki intervali, male pauze, mali autobusi, mali potezi grafitom po papiru,puno listova puno stranica, puno stolica, puno slova, slova, slova, tipke tipke, tipke.
Nema tuđih epiderma, spajanje evaporiranih kemijskih spojeva, nema hormona, nema općenja, nema osjeta opipa, nema srca u grlu, samo kardiovaskularni sistem, oksidativno procesi.. adrenalin=0. Sve su vrijednosti konstantne nepromjenjive, nepomične, nefleksibilne.
Sve što povezuje vlasnika kutijice s vanjskim svijetom je srce, taj krvav mišić,ljigav neopipljiv dok je živ, a tako stvaran i postojeć, ako ti njemu ne diktiraš ritam on ga sam tebi diktira i postaješ rob av čvora i krivulje određene jedinim zvukom koji odjekuje kroz tišinu: kuckuc-kuckuc-kuckuc-kuckuc....

- 23:50 - Komentari (2) - Isprintaj - #

17.10.2005., ponedjeljak

pauš...

Bila sam sama kao i uvijek u svome krevetu nedosanjanih snova. Polako se spuštala tama, samo su svijeće gorjele u kutu sobe. Zovnula sam GA. Nije mi se odazvao. Pokušala sam opet. Ništa. I tako razmišljajući još dugo nakon što su se svijeće ugasile vratila sam svoj lik davno u prošlost i zamišljala se uz njegovo rame i lice, njegove ruke koje mi prelaze po vratu i bedrima. Zaspala sam sa osjećajem ugode u grlu.
Slijedeće jutro više se nisam mogla odreći potrage za korjenskim osjećajem voljenosti, koji nastupa isto kada i sreća, paralelno s njenom žestinom i nabojem.
Voljela sam nečujno šaptati njegove stihove gledajući sama sebe u ogledalo, tapkati spori ritam španjolskih plesova koje me je učio.. pretvorila bih se u taj ples samo da sam mogla time osjetiti njegov dah i koračaj koji prati taktove koje mu ja zadajem. Bila je to zadnja neispunjena želja. Pred posljednji uzdah.

U koritu samoće koje se bilo duboko usjeklo i pratilo kao staza puteve mojih emocija i strasti, nakon dugo vremena uspjela sam ubaciti ponešto osim pijeska. No redovito bi se uspostavilo da se radi o korovu. Ja sam za ruže neplodno tlo, govorio mi je glas iz dubine.. zašto? Zašto.. bože što sam ti skrivila, ta plodova ima mnogo ima li barem jedan koji uspijeva u meni?
Ta repeticija je znala trajati u nedogled..
Sve dok jednog jutra nisam osjetila jesenje sunce kako me prži i rosu koja me hladi i okrijepljuje. Stjala sam lagano ljuljuškana ne mogavši shvatiti što se dešava. Nakon nekoliko trenutaka sve je postalo jasnije i bujica emocija je preplavila moje sićišne žilice. Postala sam ruža. Zaljubila sam se u vjetar. I on u mene.

- 00:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

11.10.2005., utorak

vrtovi kraljice Semiramide

Ponekad se želim pretvoriti u paru, okolnosti mi to naravno ne dopuštaju. No to me ne sprečava da sanjarim, lebdim i ne dišem. Voljela bih samo na trenutak biti zakinuta za stanično disanje, propadanje telomera i kolanje limfe. Zar to čini razliku između mene i pare?
«Ne», kažu ljudi. «Da», kaže hiperdepresivna, prividna radoholičarka koja si zabada nož u srce svaki put kad joj čovjekovi dotaknu dno želuca i malo se poigravaju njime.
Onda ona ode u kut i misli da je nebo, da je njena veličina nepregledna i da samim svojim postojanjem obuhvaća sve što je uzročno posljedicno povezano s Adamom i njegovim rebrom.
Ali onda opet počne razmišljati o etimoligiji riječi brodariti, i tako počinje opet ispočetka zaboravljati da joj veličina prednjeg režnja nije propisana kolikoćom silovanih knjiga, već kakvoćom oblaka na kojima leži.

- 22:47 - Komentari (1) - Isprintaj - #

05.10.2005., srijeda

(Kita kita), tko pita ne skita.
Voli li me kradom? Samo pitam dok se još osjećam mladom!
Vraćanje ka starom, molba pred oltarom. «svjetlost koja sija istim žarom»!

Volim svoje uši, ne daju mi da me guši, no korim svoju uljudnost, reflektira se na moju bludnost..

Kalibar pištolja, kolobari dnevne svjetlosti, smrt čovječnosti iz milosti, je li ovo moja potraga za kreposti?

Koje frazalnosti, koliko li štete mojoj kolegijalnosti! Smrt nepovezanoj fatalnosti.

Sloboda narodu.

<..........................., +beskonačnost>

Pitate se što li ovo sve znači? Burek i kolači.

- 23:05 - Komentari (2) - Isprintaj - #

02.10.2005., nedjelja

hoću li uvijek uživati u ovome?

Odlutas ponekad i sanjam sam.
Priznajem, ne ide, ali pokusavam.
I uvek dodje d-moll.

- 20:57 - Komentari (2) - Isprintaj - #

15.09.2005., četvrtak

«Homo sum nihil humani a me alienum puto.»

Rodila sam se kao klasična definicija, zbroj i dioba, antimetafizički produkt dvoje nadnaravno premoćnoh smrtnika, uronjenih u sentiment kolotečine i kobnog zadovoljstva reproduktivnim aktom koji je neizbježno bio povezan sa odlukom neprezervacije maternične stijenke. Ona je uistinu imala biti fertilna i bogata supstancama čija je bit postojnja rješavanje novonastale situacije prožete hormonalnim fekalijama i brutalno oštrim napadačima izvanjskoga svijeta..
Da je ona u tom istom trenutku bila zatečena u pripravi, bi li ja imala veću šansu konglomeriranja sa masom tijela veće ili jednake afirmacije u svijetu krvoloka, krivolova, kicoša, kanibala i kormilara tuđinačkog bataljona? Bi li moja stopala bila izdržljivija na žeravi koja se nudi po niskoj cijeni u bilo kojem trenutku na buvljaku koji spaja dva ekstremna dijela onog istog svijeta krvoloka, krivolova, kicoša, kanibala i kormilara tuđinačkog bataljona?

- 22:43 - Komentari (1) - Isprintaj - #

11.09.2005., nedjelja

gdje si?

Kosa me vukla, gulila, palila. Nije je više bilo. Zarobili su me oteli, silovali. I vratili na mjesto. Dobila sam tuberkulozu, hepatitis, gonoreju. Samo me je ona voljela.
Tko si ti sjeno koja me besciljno pratiš, ima li te još uvijek u meni? Jesam li zaslužna za tvoju ljubav ili me samo voliš iz inata. Tvoje se ruke ne sljubljuju s mojima, nema ih i nije ih nikada bilo. Ima li nas ili smo još uvijek sami? Ma što ja pišem, ima li smisao? Mislim da ne.

To su samo riječi pisane dok ne nađem ljubav.

- 18:56 - Komentari (1) - Isprintaj - #

06.09.2005., utorak

kako se ti ono zoveš

Pričala je laži. Gluposti, besmislice. Ista je. I dalje ona ista curica koja u kutu plače jer je ne zovu da se igra sa ostalima. Ona koja je dobivala najgoru barbiku i to ne zato što je zadnja došla. Koja je davala sve misleć da će je prihvatiti ako donese novu igračku, a dobivala ništa za uzvrat. Nikad je nisu shvaćali ozbiljno. Gruba i hladna izgleda. Krhke nutrine, poput kristala koji se presijava u svim mogućim nijansama koje uspije upiti. No znanje joj se ruši svakim danom sve više. Bojiim se da nema više snage graditi ga iznova. Koliko puta će morati iznova lijepiti svako polje tog mozaika a nikada ne vidjeti dovršenu sliku i njenu ljepotu? Je li ona kriva za to, još uvijek ne zna.
Rekla mi je da misli da se u njoj nalazi nulto polje magneta, ono koje ne privlači ništa, samo stoji, a sjeverni i južni pol od njega crpe svoju jačinu i snagu. No ipak, u tim trenucima ima osjećaj da emanira silu. To je više ne zadovoljava.

Je li patnicima zbilja mjesto u raju?
"Budi što jesi." Bez obzira što jesi?..

- 22:55 - Komentari (1) - Isprintaj - #

24.08.2005., srijeda

J.P.

«Kakve li koristi od moga nauma da stvorim bolji Svijet?», upita pijani dječak na obzorju svoga neslavnoga završetka, u raljama vlasti.

Jedan sam od njih, vrlo vjerojatno ću i ja tako završiti. Imam 18 godina, MORAM željeti bolji svijet. Želim se razočarati, kažu da je to nužno. Ne želim biti samo kap u dubini koja ne pruža odsjaj i ne moči ostale kapi..

- 00:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

16.08.2005., utorak

zar baš svi završe ovako ?

Kolobari dnevne svjetlosti zasljepljuju moj um. Pomrčina. Gorčina. Štetočina.
Kalibar pištolja koji si upro u moju zjenu, izazvao je kontroverznu dilemu, ta dobila sam migrenu!
Mali haiku poslije kiše, voljela bih da i u vama diše..

Htjela sam samo stajati i čačkati po svome pupku, otkrivao je koliko sam zaista glupa i malena. Mama mi je rekla da ga ne mogu bušiti, čak se ni on sam ne da bušiti, to mi je priznao. Dugi niz godina sam se pitala zašto je to tako, ali odgovora nije bilo. Tek jednog dana kada sam zamišljeno pogledavala dno boce vode iz zdenca u prizemlju moje dvokatnice sa ružičasto obrubljenim koltrinama, shvatila sam. Pa zaboga, ne možeš bušiti nebušivo. Ne možeš voljeti nevo.....

- 23:53 - Komentari (4) - Isprintaj - #

20.07.2005., srijeda

sloboda se linja

Lagane se kapi sljubljuju uz moju kožu, tornjevi i zvonici razglasuju moje ime, nosi ga vjetar, ne strahujem jer volim vlažni dodir raja koji je odavno u meni, skriven... Vidim ga tek sad, pun je mirisnih, crvenih latica ruže i tulipana. Moja stopala nekad prekrivena korovom slobodno gacaju po vodi i radosno prihvaćaju sve nove kamenčiće, oble i glatke.. daleko je to od bodljikave stabljike koja me je držala zarobljenu u nemirima i strahu.. nema je vise, no osjecam njenu blizinu i plac ostale djece koju upravo razdjevičuje svojim oštrim trnjem.. moj osjećaj slobode je jači od straha, sama sebi govorim: «Tvoja patnja je prošlost..». U nevjerici oblačim vjenčanu haljinu, tirkiznu i žutu, polazim za njega, premda ne znam kuda me vodi, ima li smisla slijediti ga, ne znam.
Tražim sklopku svjetla da provjerim sanjam li, nema je nigdje, dakle svjetlo će gorjeti sve dok bude njegove ljubavi, a ona je velika i jača od moje, srna je manje plaha od mene, oprosti mi molim te na tome, mala sam, gotovo ne nema, pojeli su me me crvi, žao mi je... nisam ja kriva što je moja duša polako postajala gnojivom za stvarnost i njen zastrašujuć vonj. Vodi me daleko, molim te, preklinjem te! Želim osjetiti teksturu slobode dok joj krila još imaju perje i dok je moj nokat dovoljno oštar da se nikada ne pustim s njenog kljuna..
Ne vraćam se tamo gdje sam bila, tamo nije mjesto za mene, svijet me treba..volim te

- 22:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

28.06.2005., utorak

budite uporni djeco

Još jedan lijep dan. Obožavam takve. Energija navire. Duh mi se hrani. Ajme hrana.. Hedonizam. Anakreontika. Vino. Zaleđena kruškovac kola u frižideru. Volim ih.
Jednostavnost. Hm da. To pali samo u ovakvim trenucima. Ili ne? Primjećujem da je dvojba neophodna. Jeste li ikada ogulili naranču i odjednom osjetili val sreće? Ja jesam. Dugo sam jela crvene naranče(koje naprosto mrzim), naranče s koščicama, one suhe i mlohave, bezukusne, tretirane pesticidima,....a kada sam napokon našla jednu sočnu i bogatu... Sreća, oduševljenje, ispunjenost, zadovoljstvo. Mislite, pa zar zbog jedne naranče? Da dugo dugo ne jedemo trule naranče ne bi nikad pronašli sreću u onoj dobroj koju čekamo i priželjkujemo. Ili ne??

- 00:01 - Komentari (3) - Isprintaj - #

22.06.2005., srijeda

post posvećen dječaku u kojem me više nema

(koristila sam se se sinonimom kako bi shvatio da je o tebi riječ, maco...)

Mislim da je svakom čovjeku potrebna dnevna doza sreće da bi mogao normalno funkcionirati. No što ako je ne dobije, što se meni zna često desiti. Onda tjera ljude od sebe, ljude koji su mu važni, kojima je zahvalan i koje cijeni, iskaljuje se na njima jer želi ispiti dio koji mu fali. I poslije žali. Jako, teško i neponovljivo žali. Da maco, teško ti je za povjerovati.
U pravu ste, to sam ja napravila, radila, radim, kako god. Tada se nište sve odluke donesene u trijeznim trenucima, granice svijesti su nedefinirane i varljive i kadra sam učiniti svakojaka zlodjela. Jer sam uvjerena da me kolitečina ubija, te da mi treba promjena u životu i onda sam spremna na najradikalnije postupke i to najčešće podrazumijeva ljude s kojima najprisnije komuniciram, možda o nevažnim stvarima, da ne kažem glupostima, no one su bitne, jako bitne, sorry maco ako sam te uvjerila u suprotno. A moja svijest o tome se tek počela formirati, naravno s njome i uočavanje da su promjene potrebne u meni, a ne u mojoj okolini, a ovo spada u teško i bolno priznanje, jer nije površno.
Rijetki su trenuci kada stvarno doživljavam sebe iz neke realne perspektive, a ovo je jedan od tih. Sada znam da sam pogriješila, ne samo s tobom, maco, već sa mnogim ljudima. Zašto? Zato što nemam snage mijenjati sebe, to već znaš da je najteže. Znam da ništa ne će promijeniti ono što sam učinila, a to ni ne želim, jer ne bi bilo dolično od tebe dati mi još jednu šansu, ali samo želim da znaš da sam shvatila, ali ne onako, u površinskim stvarima kao što sam ti dala naslutiti, već stvarno i duboko.
Možda još nisam spremna za promijene potrebne unutar sebe, i zato te ne molim da mi oprostiš i da me ponovo gledaš u oči kao prije, ali ti samo dajem do znanja da se više ne prestavljam: Hej, ja sam ...... i nikada se neću promijeniti...

- 23:49 - Komentari (5) - Isprintaj - #

19.06.2005., nedjelja

za PMF-ovce

Dvojba. Život ili san. Ili je jedno drugo? Pitam vas slijepi putnici koji ste iskusili sok života a niste se ugušili. Ja se bojim gušenja.

Nebrojeno mnogo puta sam moljakala anđele da me uzmu k sebi. Govorila sam im da su mi tijesne granice mojih nožnih prstiju te da mi zapinju dok pokušavam dostići svoje snove, te da to ne ću moći učiniti dok moja težina iznosi mg. Konstanta, konstanta, muka kojoj su podložni samo «zemnici». Ja bih voljela živjeti a da me ne množe njome. Kada bi bilo tako ljudi bi nosili samo svoj efektivan iznos i međusobno bi serazlikovali mnogo više nego danas i sad.. Ovako, ah žalosno, ali istinito, svi smo isti i svih nas pritišće taj prevelik iznos. I koliko god mijenjali svoju masu u skladu sa savršenstvom uvijek će nas 9.81% svemira odbijati i to će biti dovoljno da nikada ne poletimo.

- 23:26 - Komentari (3) - Isprintaj - #

18.06.2005., subota

bosonoga starleta

Umrla je u vlastitom zagrlljaju, pjevala sama sebi uspavanku.

Uvijek se stidjela vlastite čežnje za koncem sudbine. Tko će joj u paklu reći da je rajska ptica? Ona to nije mogla znati jer ptice poput nje ne čuju svoj pjev. Zbog toga se prilagodila paklu, a perje joj je zauvijek nestalo u Luciferovoj utrobi.

- 21:16 - Komentari (1) - Isprintaj - #

07.04.2005., četvrtak

pjesma za djecu

«Ako nemaš neki ideal zbog kojeg si spreman umrijeti, samo si list na vjetru» (p.i.v.),
znam zvuči banalno, diletantski patetično i tko zna što još sve ne. Ali postavlja se pitanje, da li mi stvarno imamo nešto u što toliko vjerujemo, što toliko volimo i čije nepostojanje bi negiralo nas same? Ja znam da nemam i žao mi je zbog toga. Daleko od toga da mi treba razlog za umrijeti, čovjek si ga uvijek nađe. Nego mi treba konstantna motivacija za život.
Ja ovu rečenicu nisam slobodno interpretirala, već shvatila doslovno. Imamo stotinu sebičnih jadnih i glupih razloga za smrt, a niti jedan plemeniti. Zatupljeni smo u sebe i sve materijalno što postoji i nepostoji, čak će vam i dijete od 10 godina znati reći (ovdije ne citiram siromašne i gladne): «a, teška su vremena, moramo se izvući nekako», gdje je nestao idealizam, onaj spontani, zanosni i nevini? Previše je mirenja sa sudbinom, zašto samo preživljavati?? To mi biva užasnom frustracijom. Zar samo radi straha od smrti sliježemo ramenima iz dana u dana i puštamo da sve prolazi mimo nas? Mislim da ne.
Nemamo onu misao vodilju koja nas hrani iz dana u dana, koja nas ne guši od odrastanja i mijenjnja stavova, ali nam ipak daje snagu i individualnost. Fali ona misao o moralu i idealu koja će buditi mase, ali ne glupe i slijepe vođene sindromom gomile, već ujedinjene u individualnom samopouzdanju pojedinaca, onih koji nose žar u sebi, a nisu samo povodljivi..

Statični smo, uspavani, nema borbe, prazni smo. Govorim o svima, a razmisljam o sebi.. Uskoro ću imati 18 godina, čista sam, mlada, pametna, a jeftina. Nema iluzije, da one glupe, mladenačke, nemam je.. Realnost me guta i to mi smeta, jer svijet zbog mene stoji (zbog mene i nas 1 000 000 sto stojimo).. Sada će mi nadobudni reći ma svijet se kreće.. tehnologija, inovacije.. bla bla, a ja ću mu ispljunuti: materija, i pljunut ću mu sama sebe u lice jer i ja sam materija i stid me toga.
Svaki dan se trsiš, mučiš, radiš, a stojiš u kaljuži i blatu jer nisi spreman dati sebe za nešto više, ne zato što se bojiš, već zato što to ne nosiš u sebi.
Od malih nogu ubijaju naše snove, ubijaju našu budućnost, jer «budimo realni», «budimo realni», «budimo realni»... oh kako mrzim te riječi.

- 23:51 - Komentari (4) - Isprintaj - #

31.03.2005., četvrtak

mmmmmmmmmm

- 23:18 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.03.2005., subota

čistač kanala koji vode do srca

Namjerno nisam napisala ime kantautora ove druge pjesme sa strane, tko ga zna nek uživa samnom, a tko ne zna ne bi mu sigurno ništa značilo čija je pjesma. ON je jedan od onih ljudi kojima reklama nije potrebna i koji su besmrtni i samo jednom rječju pobijaju svu zlobu i komplikacije na kojima moderan čovjek počiva.
Svatko ima neku pjesmu koja mu znači nešto posebno u životu, za mene je to ova.. Ne znam ni sama zašto. Prvi put sam je čula na jednom njegovom koncertu, i samo počela plakati.. i to ne onako kao kad si tužan i izbacuješ frustracije iz sebe,nego smirujuće uz osjećaj potpunosti. ne stvarno, teško mi je opisati to stanje..Reklo bi se da se desilo bez razloga, no očito neki razlog postoji u meni, ali ja ga još uvijek nisam otkrila..
No bit svega je sreća koju čovjek osjeti kada se pretvori u kristalnu kapljicu emocije, bez obzira nalazila se ona u jezeru ostalih ili na dlanu voljene osobe.

- 23:13 - Komentari (2) - Isprintaj - #

24.03.2005., četvrtak

postoji li starost duha?

Zasigurno nije bilo jasno i očito, ali ovaj prošli post je bio o sportu i raspadanju mog kluba, ja jednostavno ne mogu prihvatiti da se to dešava. Bilo je jasno da ne ćemo opstati nakon srednje škole, ali mislila sam da bar do kraja četvrtog razreda hoćemo, no ni to se nije desilo. Dobro nije još konačno, ali povratka na ono što je bilo pred dvije godine nema. Jer, koliko sam ja sama puta htjela prestati i posvetiti se drugim stvarima, ali me uvijek nešto vuklo nazad. To ne mogu shvatiti oni koji nisu nikad trenirali, a ja hvala bogu treniram već osam godina i još uvijek se ne mogu definirati potpunim zaljubljenikom u sport. Ali ne, ne znam, valjda ću postati odrasla kad prestanem, a nadam se da se to nikada ne će dogoditi i da će se moj djetinji duh sačuvati kroz druge sfere.

Mislila sam pisati o ljepoti sporta, no na kraju se pretvorilo u razmišljanje o prolaznosti vremena. Neka iskustva jednostavno moramo pravovremeno doživjeti jer su inače zauvijek izgubljena, ne kažem da time nismo potpune osobe ako nešto što je etiketa za određenu dob ne napravimo tada i da u protivnome moramo žaliti. Ali vidim da su iskustvo i navike sve u nama i da što prije sprije moramo spoznati razliku između stvari koje su za nas dobre a koje nisu, jer što smo stariji to se više gubimo u kolotečini i ne upijamo emocije te nam je sve teže naći način da se usrećimo. Treba, i u to sam uvjerena, žrtvovati dio svoga uspjeha koji spada u profesionalne sfere te podati to vrijeme glupostima i djetinjarijama, a ako to činimo revnosno i bez žaljenja, gluposti i djetinjarije će prijeći u strasti oblikovat će se u neke naše životne potrebe i stopiti se s nama. A što je ljepse od djetinje sreće. Da li je neka druga vrsta sreće zanosnija i čistija? Vjerujte mi, nju je najlakše pronaći, ali samo ako je ne zapostavimo kao neizostavan dio naše osobnosti.. Jer inače ona se gubi, kroz frustracije, a ona rečenica "za sreću su potrebne male stvari" postaje samo fraza.

- 13:33 - Komentari (2) - Isprintaj - #

23.03.2005., srijeda

in memoriam

Žašto one ne znaju stati iznad zemaljskog licemjerja?? One su zbog mišljenja i osude javnosti spremne odbaciti sve, one nisu kao ja koja bacam svoj dignitet u vodu, koja se skidam do gola i stojim nezaštićena i mala i ne zamjećujem ogledalo ljudi i stapam se s njima u naš jedinstveni i neovozemaljski svijet mladosti, pobijede, zanosa, zajedništva. Mislila sam da su drukčije i da poput mene žive radi postignuća nirvane, bez obzira na žrtve koje to stanje iziskuje. One žele dokazati da su karakteri i da imaju svoje ja, one nisu anarhisti, iako misle da jesu jer se ne pokoravaju tobožnjim autoritetima. Autoritetima koji ne bi smjeli postojati u našoj svijesti, već samo izvana. Ali one nisu poput mene, ne hodaju po zvijezdama svaki put kad zastruji ona sila među nama, one stoje čvrsto na zemlji i zato se suprostavljaju nepravdi, jer da ona postoji.. za njih, ali za mene ne, jer snovi i novi vidici koje smo skupa dodirivale vrijedni su svaki žrtve i gubljenja, rasplinjivanja nas samih radi zajedničkog osjećaja uzleta koji svaka sama za sebe ne može postići- ne osjećanje svojeg vlastitog individualnog bića, već jedne velike sile koja zajednički djeluje i jača je od svega..
Mi smo si uzajamno pružile taj osjećaj, kojeg je jako teško dostići, govorim iz iskustva.. Ali ne.. Ipak su samo smrtnice i vjeruju u ovozemaljske norme te se bore za njihovo uzdržavanje. Mogle smo lakšim putem, preko zvijezda..
Ali ja sam samo glupi idealist i nekonformist za kojega je materija uma suvišna, a osjećaji i poleti su bitni.

Žao mi je što ste nas napustile i volim vas

- 23:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

02.03.2005., srijeda

narkotik

Zašto nas ne probude u onim trenutcima kada doista živimo?? Meni se čini kao da iz dana u dan odgađam svoju sreću za sutra, do kada ću tako? Žrtvujemo se radi drugih, radi materije koja nas okružuje, a naše želje i djetinji pustolovni duh nestaju i gube se u nepovrat.. Je li to odrastanje, ako je tako ja ne želim odrasti, no bojim se da je to neminovno.
Govore mi da nalazim sreću u malim stvarima, jer velike ne postoje i ne osjećamo ih u cjelosti. Ali ja sreću doživljavam kao drogu, pomoću koje živimo i konzumiramo je svaki dan. A što ako je doza premala i tijelo traži jos (jer potreba konstantno varira), a našeg dilera nema..?

- 17:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

27.02.2005., nedjelja

moj prvi

Dugo sam čekala,znam,ali kukavica sam što se može.. Nadam se samo da ne će biti bolno. Rekli su mi da je ovo sasvim ugodno iskustvo,no ja sam još uvijek sumnjičava.. Ipak kao i svaki čovjek relativno zdrave pameti,težim za iskustvom i novim spoznajama te poimanjem svega što nas okružuje,a ovo u sto ulazim svojim malim bićem je upravo to..
No dobro,da ne upadam dalje u kontradikcije i nepotrebne filozofije,tu cu dovršiti svoj uvod,naravno simboličan i kontekstom i opširnosću,te se samo nadati da ne krećem u krivom smjeru. Nije mi cilj biti ni čitana ni zanimljiva,vec naci svoj stav u svemu sto mi je bitno bez straha i žaljenja,čemu sam inače sklona,a možda i proširiti svoj milje..

- 17:40 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	travanj, 2007
P	U	S	Č	P	S	N
						1
2	3	4	5	6	7	8
9	10	11	12	13	14	15
16	17	18	19	20	21	22
23	24	25	26	27	28	29
30